20 sati

Josh Kaufman is the author of the #1 international bestseller, ‘The Personal MBA: Master the Art of Business’, as well as the upcoming book ‘The First 20 Hours: Mastering the Toughest Part of Learning Anything.
Tvrdi da su ljudi igrom “gluhih telefona” došli od “10.000 sati da budeš ekspert”, preko “dobar” do “da naučiš nešto”.

Učenje ima četiri faze:
1 Deconstruct – Dekonstrukcija – odlučiti kakav rezultat želite i dekonstruisati put do njega. Svaka je vještina skup vještina koje zahtijevaju poznavanje. Bitno je savladati najvažnije.
2 Learn enough to Self correct – Nauči dovoljno da se možeš “samoispravljati”. Uči kroz praksu i koriguj se. Ovo zna biti “srna rupa” jer omogućava da se odugovlači sa početkom rada, odn. da dođe do odgađanja, kao npr. da uzmeš 20 knjiga i rekneš sebi da ćeš savladati tu temu kad pročitaš tih 20 knjiga. To nije cilj, nego je potrebno naučiti tek toliko da se može raditi i onda se kroz praksu “dotjeruje” odn. self-edituje.
3 Remove practice barriers – distraction – ukloni distraktore (ometače), TV, internet, sve što te ometa da praktikuješ. Što si sposobniji ukloniti barijere, to si spremniji raditi.
4. Practice at least 20 hours – praktikuj bar 20 sati. Većina vještina ima ono što se zove “barijera frustracije” ili “frustracijska barijera”, dio u kojem znaš da nisi kompetentan i koja nas dovodi u situaciju da se osjećamo glupim. A osjećati se glupim je barijera koja nas spriječava da sjednemo i radimo. To znači da odredivši šta je to što želimo raditi narednih 20 sati, u stanju smo prevladati frustracijsku barijeru, te se možemo držati onog što želimo raditi (da ono dovede do rezultata, odn. promjene nabolje).
:
ZAKLJUČAK:
Najveća prepreka pri učenju biločega nije INTELEKTUALNA, nego EMOCIONALNA! i to zato što se plašimo da nećemo ispasti glupi.
Ali ako budemo dovoljno pametni da raščlanimo, da se samoispravljamo, uklonimo ometače i praktikujemo 20 sati, možemo doći do bilokoje vještine.

U “Outliers”, Gladwell tvrdi da je rani pristup dobivanju 10 000 sati prakse (izvorna studija K. Anders Ericssona) omogućio Beatlesima da postanu najveći bend u povijesti (zahvaljujući cjelonoćnom sviranju u Hamburgu), a da je Bill Gates postao jedan od najbogatijih zahvaljujući korištenju računara od tinejdžerskih godina.

Ali novo istraživanje sa Princetona umanjuje tu teoriju. U metaanalizi od 88 studija o namjernoj praksi, istraživači su otkrili da takva praksa čini samo 12% razlike u performansama u različitim domenima.
Najbolje objašnjenje ovisnosti o domeni vjerojatno se nalazi u knjizi Fransa Johanssona “Trenutak klika” (“The Click Moment”).

Johansson tvrdi da je namjerna praksa prediktor uspjeha samo u poljima koja imaju super stabilne strukture. Na primjer, u tenisu, šahu i klasičnoj muzici, pravila se nikada ne mijenjaju, tako da možete naučiti da postanete najbolji. Ali na manje stabilnim poljima, poput preduzetništva i rokenrola, pravila možete baciti kroz prozor, što se vidi na ovim primjerima:

• Richard Branson započeo je s diskografskim biznisom, ali brzo se razgranao u polja koja prevazilaze muziku: Virgin Group ima 400 kompanija i lansira ljude u svemir.
• Tu je i bend poput Sex Pistols, koji je preko noći postao popularan iako Sid Vicious jedva svira bas.

Dakle, majstorstvo je više nego stvar prakse.

“Nema sumnje da je namjerna praksa važna, i sa statističke i sa teorijske perspektive. Ona je samo manje bitna nego što se tvrdilo”, naveo je u izjavi vodeći autor studije Brooke Macnamara. “Za naučnike je sada važno pitanje, što je još važno?”
(za link pogledaj komentar)